Marko Tomaš: Poetry DJ Set

Dobio sam opasan zadatak. U trenutku sam shvatio ako ga budem odlagao da bi mi mogao potpuno upropastiti život. Cijela je stvar, s obzirom ugovorena gotovo mjesec dana unaprijed, prijetila pretvoriti se u agoniju, nešto što bi se čak moglo izvrgnuti u cjeloživotni projekt, jer tu teško da bi moglo biti odbacivanja, dodavao bih pjesme, autore i autorice i to nigdje ne bi završilo. Najpametnije je bilo stvar obaviti  odmah. Nemati poseban kriterij. Ovdje se ispričati prevoditeljima koji nisu bili potpisani. Odbaciti očito u mom slučaju – Šalamuna, Cohena, Carvera, Bukowskog, Eliota, Kosovela, Visockog, Arsena pa i Dragojevića. Početi početkom Male kutije jer kao što ona pojede svijet tako bi ova priča mogla pojesti moje vrijeme. Ostati s grižnjom savjesti zbog Svetlane Makarovič. Predraga Lucića ostaviti da pričeka samo njegov prostor. I Pogačara zamijeniti nekim drugim. Također, obavezno izostaviti Mehmeda. Njih bi dvojica spadala u neki jasno struktuiran ali potpuno drugačiji izbor. A izbor je lako mogao biti drugačiji. Ali morao sam ga uraditi na prvu. Bez puno razmišljanja. Izbjegavajući potencijalnu agoniju, posao koji bi mi ne bi ostavio vremena ni za što drugo. To vam, dakle, govori da nisam imao izbora.

Vasko Popa

Mala kutija

Maloj kutiji rastu prvi zubi
I raste joj mala dužina
Mala širina mala praznina
I uopšte sve što ima
Mala kutija raste dalje
I sad je u njoj orman
U kome je ona bila
I raste dalje i dalje i dalje
I sad je u njoj soba
I kuća i grad i zemlja
I svet u kome je ona bila
Mala kutija seća se svog detinjstva
I od prevelike čežnje
Postaje opet mala kutija
Sada je u maloj kutiji
Ceo svet mali malecan
Lako ga možete u džep staviti
Lako ukrasti lako izgubiti!
Čuvajte malu kutiju

Brana Petrović

Kada te ostavi ona koju voliš

Kada te ostavi ona koju voliš.
Kada te ostavi ona koju voliš.
Kada te ostavi ona koju voliš.
Kada te ostavi ona koju voliš.

Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.
Prvo osetiš jedno ništa.

Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.
Zatim osetiš jedno ništa.

Idem da prošetam. Idem da prošetam.
Idem da prošetam. Idem da prošetam.

Gde češ po kiši? Gde češ po kiši?
Gde češ po kiši? Gde češ po kiši?

Ja volim kišu. Ja volim kišu.

Dorta Jagić

Budnica za Igora

ovdje gdje s granja vijore samo progorene kuhinjske krpe
i crne poderane najlonke
gdje samuju kućanski aparati s bljuvotinom šarafa ispod sebe
tu ni nagorjeli kukci ne plaze po vratovima
ni počupani nokti ne grebu zidove
niti oglodane palčane kosti autostopiraju
niti iscufane noćne kape hodaju u snu.
samo se naše udebljane oči sve više cakle i vrte
u ovom odustalom svijetu,
zakrčenom od naslaga naglo izraslih buljavih snajpera.
pobjegnimo iz ove zemlje
na plantaže indijanskih saprofita!
tamo mjesečarima danju rastu zlatni zubi
a hranu daju pčele koje se pare među ljuskama češnjaka.
ako nećeš
zaključat će mi se ključna kost bez tebe
namnožit će mi se staze bez tebe u svim smjerovima
utrnut će se signalna svjetla postavljena
da te zubima neozlijeđenog izvučem kroz grlić noći
u ionako kratak sedmi dan stvaranja.
da naposljetku ostarjeli
otklizimo zajedno u veliki slivnik,
anus mundi

Blaise Cendrars

Ti si puno ljepša i od neba i od mora

Kada voliš treba otići
Ostaviti ženu ostaviti dijete
Ostaviti prijatelja ostaviti prijateljicu
Ostaviti ljubavnicu ostaviti ljubavnika
Kada voliš treba otići

Svijet je pun crnaca i crnkinja
Žena i muškaraca muškaraca i žena
Pogledaj sve te fine dućane
Ovaj fijaker tog čovjeka tu ženu taj fijaker
I svu tu prekrasnu robu koja se prodaje

Postoji zrak postoji vjetar
Planine voda nebo zemlja
Djeca životinje
Biljke i kameni ugljen

Nauči prodati kupiti i preprodati
Davati uzimati davati uzimati
Kada voliš treba znati
Kako pjevati trčati jesti i piti
Fućkati
I treba znati raditi

Kada voliš treba otići
Nemoj se smijati kroz suze
Nemoj tražiti zaklon u njenim njedrima
Udahni hodaj iziđi idi

Dok se kupam gledam
Vidim usta koja poznajem
Ruku i nogu i to oko
Dok se kupam gledam

Cijeli svijet je uvijek tu
Život pun čuda
Izlazim iz ljekarne
Baš sam sišao s vage
Težim uobičajenih 80 kilograma
Volim te

Preveo: Tomica Bajsić

Monika Herceg

Bjesovi

ako je zima dovoljno hladna
smrznu se seoski psi i njihova mršava tijela
izgledaju mjesecima kao muzejski primjerci
zapuše li ledeni vjetar
otpadaju im repovi
pa stoje osakaćeni

za takvih zima iz planina
spušta se čopor vukova
jer ih psi neće odati
za takvih zima
množe se bjesovi u ognjištima
i ulaze u seljane kao sezonska gripa

baka kaže da je tako oduvijek
bjesovi se u usta uvlače kad najmanje očekuješ
pa iza ponoći obilaze vučje brloge
u maternicama žena izrastu vučja djeca

ne smije nas prevariti kaže baka
što nose dječja lica
u njima vukovi rastu brže od ljudi
i kad tad
ugrist će

Srđan Valjarević

Klinč II

Za početak, ne bih da se pravim važan, kao dete
roditelji me nisu oblačili u mornarsko odelo.
Otac nije pušio lulu. Majka je, obično
nedeljom uveče,
hodala hodnikom stana na petom spratu
stambene zgrade
sa plastičnim viklerima u kosi.
Sestra je sa udvaračem stajala u ulazu zgrade.
Nisam učio latinski jezik, nisam bio
talentovan za crtanje,
oduvek nepravilno izgovaram neke reči
maternjeg jezika.
Nisam učio biologiju, fiziku, hemiju,
matematiku.
Svetsku istoriju sam poznavao površno.
Čitao sam samo ono što me ne bi zamorilo u
prvih
tridesetak redova.
Filozofiju nisam poznavao uopšte. Nisam
naučio ni šah da igram.
Hteo sam da kažem,
da sam i takav bio oduševljen sopstvenom
rukom na hartiji,
da čak i ja mogu da pišem i da mi to bude važno.
Dao sam, odnekud, sebi pravo na to.
Pa čak i da to nazovem radom.
I sad, dok mi zelena gusenica prelazi preko
zgloba leve ruke, ne prekidam ovo što bih hteo
da otpevam
hemijskom olovkom u tri prsta desne šake.
To zovem radom.
Znam koliko sam u svemu krt, tanak, lomljiv.
Sopstena zamućenost me je naterala da kroz
ispruženu ruku
po hartiji poređam slova preko kojih kao
cevkom iz bare
mogu da dišem, hvatam vazduh. I tek onda, počeo
sam da učim.
Tankim vrhovima prstiju počeo sam da pevam
i osetio da je to jedva vidljivo:
puckaju mi nožni zglobovi, kolena, lakat,
vratni pršljen i ramena
kad se protegnem:
sve to ipak vredi.

Olja Savičević Ivančević

Mamasafari

Neki ljudi žive i umru gore od svojih krava.

Krave su do smrti mukale po poljima kad su odveli ljude.

Kad to ispričam znancima okrenu se sebi, kao da sam luda.

Kako o tome pričati na konferencijama? Za konferencije to je previše prakse.

To je previše prakse čak i za poeziju.

Sjećam se livade na kojoj plačem jer se bojim malog psa, šume u kojoj se izgubim, a pas me nađe.

Na fotografijama koje su nam donosili, iz zgarišta je izrasla čupava mlada trava i divlji luk.

Mama je danas stranac i ona ide na izlet, na safari u svoju zemlju.

Ima li tamo, kamo putujemo nas dvije rentakarom Gianni, cvijeća iz nezrelog ujakova pršljena. Ili taklja za nečije rajčice viri iz bakinih bezubih usta.

Iznajmit ćemo apartman u obližnjem gradiću.

Jednom kad odemo na našu planinu.

Planiramo taj safari dvadeset godina, svakog proljeća.

 
Ivica Prtenjača

Ti stalno odlaziš, Ivice

Ti stalno odlaziš, Ivice,
i tvoje su oči
oči koje su otišle i ruke su ti
ruke utopljenika na
površini oceana,
ruke za koje je prekasno.
San u sebi želi
graditi kuću,
stakleni krov na mjesečini,
ti stalno odlaziš, nalazim te u buđenju,
ali već u daljini,
već na izmaku.
Jednom smo, na autocesti,
stali uz ogradu, promatrati jastreba,
izišli smo, tiho, gledati pticu
kako čisti kljun na čeličnoj
ogradi,
ali ti si već bio negdje,
jastreb je uzletio mašući
snažno krilima,
a da nisi ni primijetio.
Ti stalno odlaziš, Ivice,
I mada si mi na debljinu usana od
usana
i mogu te lako
obujmiti rukama
ti si otišao
tvoje su oči takve,
i ruke su ti mrtve ruke
utopljenika,
ruke za koje je prekasno,
koje se ne pomiču,
koje samo plutaju na površini oceana.

Slobodan Tišma

April

5. aug 92.
Sedeo sam na terasi i čitao "Velikog Mona"
Ponovo, posle skoro trideset godina
Pejsaži, obale Solonje
Galski lavirint puteljaka
Pomislio sam na Tour de France
Kako je ta trka izgledala nekada
I danas na TV
Setio sam se opisa Žute reke
Ali ga nisu našli
Izvora, u stvari, nema
Zapravo, postoji bezbroj izvora
U mulju, u nepreglednom blatu
Početak je u neodređenosti, u množini
Zatim mešanje plemstva
sa seljacima
U "Velikom Monu"
Kao i u Nervalovim pričama
Sinoć sam na radiju slušao
Da su u Africi pronađene kosti prvog ljudskog para
Od koga svi ljudi na Zemlji vode poreklo
Kako je to mmoguće?
Da li ja mogu shvatiti
Ili osetiti svoju posebnost
Po čemu se ja razlikujem od drugih ljudi
Ne znam

Vesna Parun

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.
Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

Silvya Plath

Ljubavno pismo

Nije teško opisati promenu koju si doneo
Ako sam sada živa, pre toga bila sam mrtva.
Mada sam poput kamena, nedotaknuta njome,
Ostala postojana već prema navici.
Nisi me odvukao ni tri centimetra, nikako –
Niti me ostavio da uperim svoje tupo oko
Prema nebu, bez nade, naravno, da će
Shvatiti plavetnilo ili zvezde.

To nije bilo to. Spavala sam, recimo: zmija
Među crnim kamenjem maskirana u crni kamen
U belom mimohodu zime –
Nalik na moje susede koji ne uživaju
U milionima pravilno isklesanih
Ivica koje osvetljavaju jedna drugu da otope
Moje bazaltne ravni. One se pretvaraju u suze
Anđeli plaču nad dosadnom prirodom
Ne ubedivši me. Njihove suze se mrznu.
I svaka mrtva glava nosi ledenu obrazinu.

Još sam spavala poput savijenog prsta
Prva stvar koja postah beše prost vazduh
I kovrdžave kapi koje se dižu iz rose
Prozirne poput duhova. Mnogo tvrdih i
Bezizražajnih kamenova leži unaokolo.
Nisam znala kako to da shvatim.
Sijala sam mišolika i ispravila se
Da se istočim poput tečnosti
Među ptičje noge i stabljike bilja.
Nisi me prevario, odmah sam te prepoznala.

Drvo i kamenje su sijali bez senki.
Dužina mog prsta bleskala je poput stakla.
Počela sam da pupim kao grane u martu:
Ruka i jedna noga, ruka pa noga
Od kamena ka oblaku sam se uzdigla.
Sada ličim na nekakvog boga
Plutam u vazduhu menjajući oblik
Čista poput ledenog okna. To je dar.

Preveo: Vladimir Arsenić

Igor Isakovski

Čekanje u trnju

čitavog sam dana čekao da padne tama
čitave sam se noći bojao mraka
nijedna me misao nije smirila
noć je bila gluha i pusta
kao da sam u sanduku
okovan šutnjom
prekriven neizrečenim rečenicama
zakopan ispod neizgovorenih pitanja

čitavog sam dana čekao da padne tama
čitave sam noći čekao da se razdani
čekao sam polegnut i savijen
kao cvijet kome se samo trnje
vidi

stojim ispred zore krvavih očiju
s izgrebanim prstima na mirnim dlanovima

povući ću prvi

Semezdin Mehmedinović

Stranac

Jednom ću i ja poći sam
u tamu groba –
na Alifakovac
il neko drugo brdo, grada
u kom sam znao sve –
sada ne znam nikog
osim dvojice, trojice –
samo noću, sam
iz prošlosti gledam
u tamu grada
iz tuđeg stana
ja, stranac –
ja stranac

Charles Simic

1938.

Te godine su nacisti umarširali u Beč,
Supermen se prvi put pojavio u Action Comics,
Staljin je tamanio svoju braću revolucionare,
Prvi Dairy Queen restoran otvoren je u Kankakeeju, Illinois,
Dok sam ležao u svojoj kolijevci i zapišavao pelene.

„Mora da si bio divna beba”, pjevao je Bing Crosby.
Pilot kog su novine prozvale „Pogrešan smjer” Corrigan
Poletio je iz New Yorka prema Kaliforniji
Ali je umjesto toga sletio u Irsku, dok sam posmatrao svoju majku
Kako iz svoje plave spavaćice izvlači dojku i postaje mi sve bliža.

Tog septembra uragan je čitav jedan bioskop
U Westhampton Beachu oduvao u more.
Ljudi su se pribojavali smaka svijeta.
Riba za koju se vjerovalo da je izumrla prije 70 miliona godina
Pojavila se u mreži južnoafričkih ribara.

Ležao sam u kolijevci dok su dani postajali hladniji i kraći,
I prvi teški snijeg je pao preko noći
Ispunjavajući moju sobu tišinom.
Vjerujem da sam još dugo, dugo slušao svoj plač.

Jack Kerouac

Nazdravimo svim neprilagođenima

Nazdravimo svim luđacima.
Svim neprilagođenima.
Pobunjenicima. Nezgodnima.
Svim onima koji misle svojom glavom.
Oni nisu oduševljeni pravilima.
Oni ne poštuju status quo.

Možete ih slaviti, svađati se s njima,
citirati ih, ne vjerovati im, obožavati ih
ili ih ponižavati. Ali vjerojatno jedino
što ne možete je ignorirati ih.

Jer oni mijenjaju svijet.
Oni maštaju. Oni liječe. Oni istražuju.
Oni stvaraju. Oni nadahnjuju.
Oni ljudski rod guraju naprijed.

Možda moraju imati crtu ludosti.
Jer kako bi drugačije na praznom platnu
vidjeli umjetnost, ili u tišini čuli
još nenapisanu pjesmu?
I dok ih neki doživljavaju kao luđake,
mi u njima vidimo genije.

Jer ljudi koji su dovoljno ludi
da misle kako mogu promijeniti svijet
– zapravo su upravo oni koji to i čine.

Mislite drugačije –
Mislite svojom glavom! 

 Marko Tomaš je rođen u Ljubljani 1978. godine. Piše poeziju, novinske tekstove i eseje. Živi na relaciji Mostar, Zagreb, Ljubljana, Beograd.

Bibliografija:

Knjige pjesama: „S rukama pod glavom“, „Mama, ja sam uspješan“, „Život je šala“, „Marko Tomaš i druge pjesme“, „Zbogom, fašisti“, „Bulevar narodne revolucije“, „Crni molitvenik“, „Regata papirnih brodova“, „Trideset deveti maj“, „Varanje smrti – izabrane pjesme“.

Publicistika: „Ivica Osim, utakmice života“, biografija; „Kolodvor i paranoja“, novinski tekstovi; „Pisma s juga“, eseji.

Proza: kratke priče objavio je u kolekciji pjesama i priča „Odrastanje melankolije“.

Knjige izabranih pjesama objavljene su mu na slovenskom i makedonskom jeziku. A biografija Ivice Osima objavljena je i u Japanu 2015. godine. Prvi roman objavio je 2019. godine, zove se „Nemoj me buditi“ a objavile su ga IK LOM iz Beograda i nakladnička kuća V.B.Z. iz Zagreba za Hrvatsku i BiH.