Selma Asotić: Obećavam, jednom ćemo među lišajem pjevati bez gorčine

Teodiceja 

                                                   po Matiji Gubecu

Bog je velik, povikneš, čelom
prisluškujući pod. Napolju,
oreol mjesečine rđa odbačen pored puta
gdje prošli su vojnici, grmljavina
njihovih čizmi utukla je zemlju u list
bakra. Bog je velik, kažeš, i tri puta
ispereš usta. U međuvremenu, drveća
više nema. Ostala je samo šuma
patrljaka, samo mucava vatra
u furuni, samo ti koja ponavljaš, čak i u snu:
inna nahnu nuhjil mevta. Bog je velik,
izdahneš, dok prstom pratim
kružne puteve tvoje kože, i ćutim
kako ne znam šta da radim sa ovim rukama
koje su tvoje ruke, sa ovom kućom zidanom
na klizištu nade, vjerom
beskorisnom živima.
Oteščala od molitvi, konačno
razumijem boga – velik je
samo ako pred njim budeš klečala.

Koža mog oca izgleda kao površina mjeseca, a napolju pada kiša

Rekli su ti da šrapneli čine muškarce
nebeskim, zato si otišao u vojsku.
Usred ljeta, kad se vjetrokazi
umisle vrtuljcima, ti prekrivaš
našu kuću tišinom, zatežeš je preko napuklih
crijepova. Ništa nam se loše
neće desiti. Ne sada
kad stražariš na ivici
naših snova, čuvajući nas
od mirokradica.

U dnevnoj sobi ti i ja
buđamo u mumije. Prašina se taloži
na našim kapcima, koleričnom
mahagoniju. Ako bi progovorio,
zavezala bih kosu za kopita
tvog glasa, pustila da me raznose
po vrelom uglju riječi
kojih smo se prekasno sjetili.
Pitala bih te jesi li vidio
krtičnjake u vrtu, gnijezdo stršljena
pod krovom. Pitala bih te
jesi li kojeg zarobio.
Koliko si ih ubio?

autoportret diazepamom

poput šibice sačinjena sam
od beskrajnih mogućnosti, rasplamsalom kosom
ulubljujem mrak. vješta
u kretnjama oblaka, puzim
nad ostacima iskasapljenih godina,
vještičim po dnevnim boravcima tankoćutnih
ljudi, zgražanja mi kevću za petama, uzbune
vuku me za rukav, a ja
zaokupljena vremenom što se lijeno proteže
u tegli meda.

neke revolucije flertovale su, a onda
bacile seen. preosjetljiva, ljubiteljica
neizlječivih krajeva, neka nijedna
čista usta ne dragocijene moje ime. neustrašiva,
osim noću. kad pri buđenju u prozoru vidim
svjetlost sprženu u bijelu buku,
okrenem se svojoj boli i pitam
koliko dugo. gledam je dok se izuva.

potomkinja srođenih snova, deformirana
maštalica, nikakvim posebnim povodom
svom tijelu darujem ulaznu ranu
u koju se može urušiti.
prokleta srcem
koje pumpa daktile. tu sam
da disanjem dogorim.

razboljeli aubade

draga, sve katastrofe znaju
nam ime i adresu
                neko je u naš dah posijao
izvjesnost loših vijesti.

Navodim ti razloge
   zbog kojih pokoljenja iznevjerenih osmijeha
u tebi sad dižu pobunu:

       nismo naučile ništa
na praznoj parceli vriska
       uselile smo luna park

u riječi smo ulazile nesmotreno
     nakon isteka roka trajanja

ćutale smo dok su se u brdima
       kotile jeseni

ako to nije dovoljno
      već te zaboravljam svom
svojom kožom

zaboravljam te svim putevima
         na koje ćeš tek zakoračiti, u vjetru gradim
crkvu tvoga glasa

to ne znači da oku
    nisi bila crveni krov na izgorenom polju

            i želim ti
                da se nikad ne bojiš

jednom će neko stati pred tebe
         i znat ćeš da je vrijeme samo varka
kojom sunce obnavlja svoj zavjet bilju

i nema veze ako je ovo jutro
      kad sve što volimo umire bez pozdrava
obećavam, jednom ćemo moći
među lišajem pjevati bez gorčine

Postajanje domovinom

Na početku,
          samo zemlja—
pusta pauza između mjesta

kojem se treba vratiti, i mjesta kamo se stiže.

Potom s prozora neko prospe
šumu dlanova. Svjetlost se namršti.
Sad korov pretiče prostor,
sad naježeno kamenje, teror
u kaležima cvjetova. Vrata pred vukovima.

Zemlja se zaboravlja, iz njenog zaborava
istupamo mi – uspravljena osujećenja.
Kad vjetar pođe šumom, dlanovi ga stešu
u cijuk zime, onda odzriju u pesnice.
Sve što dotaknemo počne da reži.

Uputstvo

1. Otvoriti prozor
da grad uđe u sobu.
Sa svijetom u ušima
lakše je misliti da te ima.

2. Upaliti svjetlo,
kao da se ništa ne dešava.
Ovo je obični četvrtak,
vraćaš se s posla,
praznina je samo privid umornih.

3. Sipati vodu. Uključiti peć.
Pretvarati se da ne prepoznaješ
to kidanje u sebi.

4. Udahnuti duboko.
Zaboraviti
da si samo statista
u nečijem tuđem životu.

5. Zanemariti još večeras
sve čemu ne pripadaš.

Nepouzdana svjedokinja

Ničega se ne sjećam.
Ni žene na koljenima
        ni drvenog kolca s kojeg se polje
razmotalo kao zastava.

O svemu ovome sigurno postoji
zapisana priča:    

        noć je imala zube
iza nas grad već preseljen u prošlost
        noć puna vatri

to su svici, rekla je mama
         to svici plutaju mjesečevim
rastočenim okom.

O svemu ovome sigurno
postoji priča, uredno pospremljena
u arhive nekog tribunala,
            prepričavat će je dugo svevidjelice
i svjedoci, ali među nijemima
ja sam najustrajnija.

Sjećanje je crno
pod noktom, rekla je mama.

Ne pamtim
   ženu na koljenima
     
            ni njene ruke koje grebu po zemlji

                 
ni drveni kolac      ni polje

ni ko je u njemu
      ležao pokopan.

O pjesnikinji:

Selma Asotić je pjesnikinja iz Sarajeva. Jedna je od osnivačica i urednica časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona. Trenutno živi u New Yorku i završava magistarski studij poezije na Sveučilištu u Bostonu.